Nana i Petra
Piše: Petra Puvača Klingor | Foto: Anamaria Rakamarić
Uvriježeno je mišljenje kako udruge za zaštitu životinja ne vole uzgajivače i čistokrvne pse pa primoravaju ljude da udome pse jer se „ljubav ne kupuje…“
Što se tu zapravo krije?
Provela sam nekoliko godina u Udruzi Sedma od Devet, pa želim u ime udruge, ali i svoje ime iznijeti za neke možda provokativan, a zapravo vrlo jednostavan i jasan stav o uzgajivačima i čistokrvnim psima.
Dakle, čistokrvan pas je onaj pas koji posjeduje rodovnicu kao dokaz o podrijetlu i nemam apsolutno ništa protiv kupovine takvih pasa.
Zašto bi netko nekome određivao kakvog psa želi i vrednovao tuđe razloge za odabir ove ili one pasmine – naravno, sve dok su ljudi realni u procjeni svojih mogućnosti. Ali opet – budimo realni, živimo u zemlji gdje se dižu krediti za aute za koje se nema ni za registraciju pa se stoga ne moramo ni čuditi što netko precijeni svoje slobodno vrijeme i aktivnost…
I moja su tiha patnja neke pasmine (npr. malinois), iako imam – čak ni križance – već pse kojima nitko, osim možda DNA analize, ne može niti pretpostaviti kakvog su podrijetla.
I da, volim ih do smrti. I nakon smrti.
Čistokrvni pas
Ali vratimo se na to zašto nemam ništa protiv rodovnice i pripadajućeg psa:
ne zato što mislim da je super cool plaćati komad papira na kojem pišu imena i prezimena mama, tata, djeda i baka, nego zato što taj papir – naravno onoliko koliko se išta na ovome svijetu može jamčiti – jamči da ste izabrali psa koji izgledom i temperamentom odgovara željenoj pasmini i da je pritom pas reprezentativnog genetičkog materijala te da nema – naravno, ponovno u granicama garancije i tolerancije s obzirom na pasminu – predispozicije za razvoj određenih bolesti.
Da biste mogli kupiti štene s papirima, i njegovi ili njezini roditelji moraju imati ne samo rodovnicu već i uzgojnu dozvolu, za koju pak moraju proći i izložbe i veterinarske preglede i „sto čuda“ …
Možda vam se čini, s obzirom na rodovnik koji roditelji već posjeduju, da je uzgojna dozvola nepotrebna, ali – kao što sam već rekla – sam rodovnik ne može sto posto jamčiti kakav će pas biti. Može se dogoditi da mu se objese kapci, da se boje ne rasporede kako bi trebalo, da ima podgriz, ili da naprosto ne odgovara temperamentom, zbog čega, bez obzira na rodovnik, nije pogodan za daljnji uzgoj jer odstupa od standarda pasmine.
I da, taj pas ne gubi na vrijednosti kao najbolji prijatelj ili kao kućni ljubimac, ali gubi vrijednost u smislu uzgojnog materijala.
Zvuči grubo i hladno, ali pasmine imaju propisane tzv. standarde koji ih čine upravo tom pasminom: dalmatinski pas bez točkica ne bi baš bio dalmatinski pas, doberman od 20 kila ne bi više bio doberman, njemački ili belgijski ovčar koji se boje vlastite sjene i nisu baš primjer pasmine, zar ne?
Stoga – ako želite kupiti svog novog najboljeg prijatelja – samo naprijed – ali birajte dobre uzgajivačnice i napunite novčanike.
Na primjer, kvalitetno štene zlatnog retrivera košta između 800 -1200 eura.
Čistokrvni pas bez papira?
U oglasnicima ćete, međutim, često naletjeti na kategoriju pasa „čistokrvni pas bez papira“.
Na žalost, ljudi najčešće kupuju „čistokrvne pse bez papira“ jer su, eto, jeftiniji i jer ne žele plaćati „komad papira“, jer smatraju da im ne treba – budući da ne žele uzgajati niti ići na izložbe.
I to zvuči sasvim OK dok čovjek malo ne zastane i ne razmisli o tome kako nastaje „čistokrvno štene bez papira“ koje košta samo 500 – 1000 kn naspram iste te cifre, samo s nulom više za naizgled isto štene s rodovnicom.
Dakle, štene „s papirima“ kupljeno u registriranoj uzgajivačnici skupo je ne zato što je netko, eto, odlučio bez truda namlatiti silan novac (iako može postojati i neka zarada, ali kada se nečim profesionalno bavite odnosno nešto doista radite, obično je tu uključen i novac, zar ne?), nego zato što takvo štene košta.
Njegova majka je koštala, parenje s njegovim ocem je plaćeno, hrana koju je njegova mama jela u vrijeme skotnosti (trudnoće) i za vrijeme dojenja bila je posebna, napravljena za trudne i dojne kuje kako bi štencima u razvoju osigurala sve potrebne sastojke (vitamine, minerale, proteine), zato što je to štene redovito čišćeno od unutarnjih parazita i po detaljnom rasporedu cijepljeno, a kada je počelo samostalno jesti, hranilo se odgovarajućom klopom. K tome, i vađenje tih „papira“ je nešto koštalo, iako je ta cifra mizerna u usporedbi s cijenom kvalitetne klope za štence.
S obzirom da samo jedno cijepljenje i čip stoje oko 300 kn, kada tome pribrojimo još barem jedno cjepivo te nekoliko tretmana protiv parazita – a ako je netko držao štene u odgovarajućim uvjetima i na odgovarajući ga način hranio, za to nije dovoljno 500 kn pa da se na trepavice postaviš!
I tu polako dolazimo do problema s „čistokrvnim psima bez papira“.
Ponekad se dogodi da se prijatelji, susjedi ili rodbina dogovore da će pariti svoje pse iste „pasmine“ jer ih vole i žele njihovu djecu i bla-bla-bla… Ti se psi najčešće podijele među prijateljima i poznanicima, no iako cijelu priču baš ne podržavam, to je manji problem.
Pravi problem nastane kad osoba ili osobe zaključe da bi baš, eto, oni mogli prodavati štence i na njima zarađivati. A još veći problem nastane kada novi Zakon o zaštiti životinja legalizira iskorištavanje pasa za profit, kao što je to nedavno učinjeno. O toj temi pročitajte više na stranici 16.
Svaki registrirani i dobar uzgajivač reći će vam da je uzgoj krvavi posao koji traži mnogo truda i odricanja, dok će osobe iz prethodne rečenice u tome poslu vidjeti lako zarađenu lovu.
Njih stoga nazivamo „štancerima“, no iako već sama riječ zvuči ružno, nije ni približno ružna koliko bi trebala biti!
Tko ili što su štanceri?
Štancer će za sitan novac uzeti kuju i mužjaka (možda iz onakvog legla iz kruga prijatelja/susjeda/rodbine koji bi baš htjeli potomke) – najčešće taj prvi par pasa neće biti u srodstvu, ali i to uskoro slijedi.
Ta sirota kuja u vlasništvu štancera neće biti sretan i veseo pas koji se u životu nauživao maženja i paženja. Ta sirota kuja bit će osuđena na rasplod do kraja svoj kratkog, mučnog i najčešće vrlo bolnog života.
Ta sirota kuja prilikom svakog tjeranja bit će sparena i jest će najjeftiniju klopu jer nije bitna ona ni njezine bebe nego lova. Cijena klope je presudna, a ne kvaliteta.
Ponekad sirotica čak neće ni dobivati pseću hranu, nego kojekakve ostatke sa stola svojih vlasnika jer – hej, koga briga što jede, bitno je da rađa.
Najčešće će svoj život provesti u kavezu, šupi, garaži ili podrumu jer – hej, pa nije tu da bi se šetala ili mazila nego rađala.
Neće ići veterinaru jer je to skupo, a ona je tu da bi zarađivala lovu, a ne trošila.
Svi znamo da kod ljudi postoji preporučena pauza između trudnoća kako bi se ženino tijelo moglo oporaviti s obzirom da ona iz svojih zaliha stvara novi kostur, nove zube, novu kožu – cijelo jedno novo biće.
Kod kuja vrijede ista pravila, uz to što pravi uzgajivači čekaju do druge ili treće godine kako bi kuja potpuno stasala da bez problema može podnijeti prvu trudnoću.
Ona sirota kuja kod štancera će prilikom prvog tjeranja ostati trudna jer – vrijeme je novac.
U glavama štancera tjeranje je znak da je spremna, a kada bismo povukli paralelu s ljudima, to bi značilo da su i djevojčice koje su dobile prvu menstruaciju spremne za trudnoću i porođaj. Kod ljudi je, naravno, i psihološki faktor mnogo naglašeniji, ali zamislite 12-godišnju djevojčicu koja još raste i razvija se, a k tome mora stvoriti još i sasvim novi organizam…
Sirota šestomjesečna kuja ostala je trudna i uz vlastiti rast i razvoj stvara 2, 3, 4, pa čak do 10 ili 15 novih malenih organizama.
I onda dolazi porođaj u istom tom kavezu, šupi, garaži na hladnom, mokrom, mračnom, vlažnom, prljavom mjestu prepunom bakterija.
Štancer se ne bavi štencima – za to ima kuju, nije njega briga je li sve prošlo OK i u kakvom je stanju mama, nije ga briga ima li za njih dovoljno mlijeka, nije ga briga je li novorođenim bebama vruće ili hladno.
Svakih nekoliko dana štancer će baciti oko da vidi je li neko štene krepalo da ga eventualno baci u smeće i da zna na koliko love može računati.
Štenci će porasti, i njima će trebati klopa, no i ta će klopa također biti najjeftinija, a svi znamo da šteneća klopa baš i nije jeftina pa će jesti istu klopu kao i mama.
Naravno, treba biti realan s troškovima i zato im ne treba davati puno klope – ionako za tjedan ili dva odlaze i postaju tuđa briga, a u međuvremenu valjda neće umrijeti od gladi.
I naravno da je normalno da će se potući oko klope – pa to su štenci!
I eto: mjesec i pol je prošlo i krajnje je vrijeme da se te vreće buha pretvore u lovu.
Slike koje ćete vidjeti u oglasniku možda jesu njihove, a možda i nisu… Kada dođete i vidite da su štenci u lošem stanju, čut ćete ispriku: „Baš jučer nekako nisu htjeli jesti, al‘ danas su već super pa ne bih vam ja lagao, vidite da im niš‘ ne fali, niste blesavi da platite 500 eura za papire kad ovima niš‘ ne fali, papire ionak‘ uzimaju iskompleksirani ljudi, bla-bla-bla-bla…“
I za samo 500 kuna dobit ćete čistokrvog njemačkog ovčara, haskija, yorkija, francuskog buldoga, belgijskog ovčara, jazavčara – što god poželite.
I ako imate sreće i štene vam ne ugine u toku prvih nekoliko tjedana, u startu ćete potrošiti više jer će pas biti mršav, pun glista i buha, imat će proljev, možda i giardiju (str.40), ali ništa gore od toga, a to se sa 1000-2000 kn može dovesti u red do petog ili šestog mjeseca (u cijenu su uključena i cijepljenja koja ćete kao odgovorni vlasnik obaviti).
Ako ste uzeli „Francuza“, za koji mjesec možete očekivati probleme s kožom, alergije, demodeks, alopecije, smrad, srčanu manu, probleme s disanjem i česte posjete veterinaru…
Ako ste uzeli njemačkog ovčara, imat ćete probleme s koljenima, kralježnicom, kukovima.
Sjećate se one uzgojne dozvole za roditelje šteneta koje košta 500-1000 eura kako bi se izbjeglo genetsko prenošenje tipičnih pasminskih bolesti na potomke? E, pa to niste željeli platiti u cijeni šteneta – pa sad plaćate liječenja.
A liječenja plaćate ako imate sreće, jer lako vam se može dogoditi da je vaš najbolji prijatelj na kojem ste štedjeli – osuđen na kratak i bolan život i da će eutanazija uskoro biti jedini način da mu olakšate muke.
A sad se vratimo na mamu tog štenca: dok ste vi muku mučili s glistama i proljevima i čekali da vaše štene napokon bude dovoljno zdravo da se može cijepiti protiv svega što je potrebno, ona je već zaboravljena jer je svoj zadatak odradila i samo se čeka da se ponovo protjera.
Ako ima sreće, biti će to s istim mužjakom s kojim je sve počelo, a ako nema sreće i imala je puno štenaca a nisu svi prodani, ili joj je ovo već drugi, treći, četvrti ili peti uzastopni okot, moguće je da se spari sa sinom ili unukom (kojemu je mama tatina sestra – znam, zvuči kao meksička sapunica, ali zašto kupovati novog psa kad doma u podrumu imaš svoju tvornicu pasa?) i za mamu priča počinje ispočetka.
Sa svakim leglom mama je sve iscrpljenija i sve slabija. Sve je veća šansa za komplikacije u trudnoći i na porođaju, štenci su sve manji, sve slabiji i sve bolesniji, a i sve ih je manje jer ona više nema dovoljno „materijala“ za nove.
ČLANAK 54.
(1) Uzgajivači kućnih ljubimaca namijenjenih prodaji ne mogu započeti obavljati djelatnost bez rješenja o registraciji uzgoja koje donosi nadležno tijelo.
(2) Uzgajivači kućnih ljubimaca radi donošenja rješenja iz stavka 1. ovoga članka moraju osigurati način držanja kućnih ljubimaca u skladu s njihovim potrebama i skrb o njima te ispunjavati uvjete glede objekata u kojima su smješteni kućni ljubimci.
(3) Uzgajivači kućnih ljubimaca moraju biti osposobljeni za njihovo držanje i uzgoj s obzirom na hranidbu, njegu, ponašanje i prepoznavanje stanja bolesti i stresa u životinja te uvjete prijevoza životinja ili osigurati osposobljenost osoblja koje skrbi o kućnim ljubimcima, a ako se uzgajivači samostalno ne skrbe o njima.
(4) Nadležno tijelo vodi upisnik uzgoja iz stavka 1. ovoga članka te ga objavljuje na svojim mrežnim stranicama
Ako je imala sreće i nije umrla od komplikacija u trudnoći ili u toku porođaja, nakon 3, 4, 5 godina ta kuja dobiva ili metak ili izgon, ali to štanceru nije problem jer sigurno je ostala neka kćer ili unuka koja će je zamijeniti.
Štenci koje rađa starija kuja bit će sve slabiji. To što će kupci štenaca iz kasnijih legla imati veće probleme, štancera nije briga – on je svoju lovu uzeo.
Ne znam jeste li znali, ali kada se dogodi da štenac kojeg ste kupili od uzgajivača ima neki zdravstveni problem ili mu se objese oči ili mu čeljust ne sjedne kako bi trebalo, možete ga zamijeniti, ne zato što netko misli da su štenci roba nego zato što uzgajivači svojim radom i trudom jamče kvalitetu. Ako ste uzeli štene za izložbe ili uzgoj i odlučite ga zamijeniti, pravi uzgajivači će uzeti to less than perfect štene i pronaći mu novi dom u kojem će biti kućni ljubimac uz zabranu daljnjeg razmnožavanja ili će ga ostaviti kod sebe, isključivo kao kućnog ljubimca.
A štancer kojeg smo opisali neće se javljati na telefon ili će vam reći da ste si sami krivi, da je kod njega štene bilo super, divno, krasno, najbolje na svijetu i nastavit će prodavati kao da se ništa nije dogodilo.
Štancera nije briga za psa – njegova je briga isključivo zarada.
Sjećate se da smo na početku teksta rekli da je zakon ovu grozotu legalizirao?
Umjesto da novi zakon iskorijeni štanc, on je tu sramotnu rabotu u potpunosti legalizirao. Naime, po novom zakonu trebate se upisati u upisnik, proći neki simbolični tečaj i što se zakona tiče vi ste legalni uzgajivač.
Zakon vam na papiru možda i ne izgleda tako loše, no u praksi je to druga priča.
Psi godinama žive u govnima (doslovno i metaforično) radi nečijeg profita jer u kontrolu se izlazi po dojavi, a iz iskustva znam kako kontrole izgledaju (jer svi mi iz udruga smo vidjeli prestrašene, mršave pse na lancima koji su prema zakonu – „dobro zbrinuti“), a sada je to legalno i zakonom izjednačeno s odgovornim uzgojem.
Ne zna se koga je više zakon ošamario – volontere i zabrinute građane koji žele spriječiti patnju pasa ili uzgajivače čiji je trud omalovažen izjednačavanjem sa štancom. Jer izložbe, radni ispiti i zdravstveni testovi koje psi odgovornih uzgajivača imaju – to se naravno, zakona ne tiče.
Kad sljedeći put čujete da netko govori o kupnji pasa, pitajte ga od koga kupuje, zašto i zna li što time podržava. Jer nitko normalan, a pogotovo mi, ljubitelji životinja, ne želimo podržavati štanc.
I kad sljedeći put čujete: „Kupi odgovorno ili udomi!“, znati ćete da to znači:
- Kuja zaslužuje život, a ne da bude rasplodni stroj.
- Štenci zaslužuju odgovarajuću hranu i veterinarsku skrb.
- Kupnjom „čistokrvnog psa bez papira“ podupirete ne sivu nego crnu, ali na žalost i sramotnu legalnu industriju u kojoj se životinje iskorištavaju, pate i umiru zbog 500 kn.
Ako vam je pasmina bitna jer ste se zaljubili u izgled određene pasmine, to je OK, ali prvo razmislite o potrebama i karakteru željenog psa. Potom izaberite dobrog uzgajivača – nije to teško, npr. posjetite web stranicu Hrvatskog kinološkog saveza, pogledajte popis legala po pasminama i raspitajte se o uzgajivaču (upitajte ga 15 pitanja koja možete naći na str. 18) i – uživajte u svojem novom ljubimcu!
