15 pitanja koja se morate pitati pri udomljavanju psa

by Irena Petak

Piše: dr.sc. Irena Petak, savjetnica za ponašanje životinja

Postati vlasnik psa ozbiljna je odluka i potrebno je dobro promisliti imate li uvjete za držanje baš tog psa. Ako se o tome niste dogovorili s ostalim ukućanima, planirate odlazak u inozemstvo, nemate financijskih mogućnosti za psa (hranjenje, socijalizacija, odlasci veterinaru), tada nećete napraviti dobro djelo, nego ćete iz jednog problema stvoriti novi.

Ako ste odlučili udomiti psa, donijeli ste hvalevrijednu odluku! U našem podneblju jako je puno dobrih napuštenih pasa koji zaslužuju dom, dok je u bogatim zapadnim zemljama, gdje je kultura udomljavanja visoka, teže pronaći odgovarajućeg psa u skloništu. Za razliku od kupovine psa, o čemu možete čitati na str. 18, imat ćete mnogo više izbora, a samim time i mnogo više mogućnosti da odaberete ispravno ili pogrešno.

Za početak, pse koji trebaju novi dom možete pronaći na društvenim mrežama, u oglasnicima i na web stranicama pojedinih udruga.

1. Želite li udomiti psa iz skloništa, od neke udruge ili od pojedinca?

Psa je moguće udomiti od:

  • Skloništa koje ne eutanaziraju pse – takva su sva skloništa koja vode udruge za zaštitu životinja i dio skloništa koja su u vlasništvu veterinarskih stanica ili drugih privatnih poduzeća;
  • Udruga koje nemaju sklonište, pa su psi smješteni kod volontera i privremenih udomitelja;
  • Pojedinaca koji sakupljaju napuštene pse;
  • Vlasnika koji imaju nekastrirane kuje, koje se povremeno „slučajno“ oštene ili su ih jednom namjerno parili;
  • Vlasnika koji su nabavili psa (kupili ili udomili), ali ga zbog nekog razloga ne žele ili ne mogu zadržati;
  • Psa možete pronaći i na ulici; u tom slučaju trebali biste ga prvo odvesti veterinaru na očitanje mikročipa. Ako pas nema mikročip, tada ga smijete zadržati.

Prvo što bi bilo pametno – ne odlučujte spontano! Postati vlasnik psa ozbiljna je odluka i potrebno je dobro promisliti imate li uvjete za držanje baš tog psa. Ako se o tome niste dogovorili s ostalim ukućanima, planirate odlazak u inozemstvo, nemate financijskih mogućnosti za psa (hranjenje, socijalizacija, odlasci veterinaru), tada nećete napraviti dobro djelo, nego ćete iz jednog problema stvoriti novi.

Naravno, napuštenim psima možete pomoći na nekoliko načina: javite se nekoj udruzi koja pomaže psima i dajte donaciju da preuzmu određenog psa iz loših uvjeta, pomozite im novčano i dijeljenjem oglasa o udomljavanju tog psa.

Možda ga možete privremeno čuvati? Javite se nekoj od udruga i dogovorite uvjete čuvanja. Tko zna, možda ga na kraju odlučite zadržati!

2. Dolaze li članovi udruge prije udomljavanja provjeriti uvjete u kojima će pas živjeti?

Neke potencijalne udomitelje smeta što pojedine udruge postavljaju puno pitanja prije nego što odobre udomljavanje ili čak dolaze u posjetu prije udomljenja, vidjeti u kakvim uvjetima bi pas, njihov štićenik, živio. Nažalost, ima udomitelja koji nemaju realnu sliku o tome kako brinuti za psa, a i onih koji su u stanju lagati kako bi dobili nekog psa, pa ako nemate što skrivati, neka vas to ne brine. Naprotiv, dolazak volontera/zaposlenika udruge u vaš dom prilika je da one koji poznaju psa ispitate sve njemu te da dobijete savjet kako se najbolje prirediti za dolazak novog člana obitelji. Ispitajte ih sve o naravi psa i njegovim potrebama, o hranjenju, o zaštiti od parazita (unutarnjih i vanjskih), o kupanju – ukratko, sve što smatrate da bi vam kao novom vlasniku moglo biti korisno znati.

Uzmite u obzir koje prednosti vam donosi udomljavanje od odgovorne udruge: dobit ćete psa koji je zdrav, cijepljen i mikročipiran, te već jest ili će biti kastriran o trošku udruge. Uštedjet ćete novac i vrijeme, ali i emocije koje bi se javile ako ste nepripremljeni.

Odgovorne udruge/skloništa/pojedinci potpisat će s vama ugovor o udomljavanju, koji propisuje ne samo vaše već i njihove obaveze.

3. Može li pas živjeti uz druge vrste životinja koje imate?

Nikako nemojte udomiti ptičara ako u kući imate ptice (papige, kanarince, i sl.), ili terijera ako imate glodavce ili dvojezupce (kunići, zečevi)! Netko bi vrlo brzo mogao stradati, a psa ćete poželjeti vratiti. Takvo iskustvo nikome ne treba.

To je važno pitanje za udomitelje koji u kući već imaju nekog ljubimca (npr. mačku), no može biti jednako važno ako se bave jahanjem (neki psi se boje konja), ili ako uzgajaju i slobodno drže npr. kokoši.

S istim problemom se mogu susresti i oni koji već imaju jednog ili više pasa pa novog člana obitelji s ostalim stanarima treba upoznati u šetnji po što neutralnijem prostoru. Ako je potrebno, dogovorite nekoliko takvih sastanaka prije nego što donesete konačnu odluku.

4. Kako će se pas slagati s vašim ukućanima?

Kod udomljavanja najsigurnija je opcija uzeti psa koji je već bio kod nekog privremenog udomitelja jer ćete od te osobe moći doznati puno o psu. Ta opcija važna je udomiteljima koji već imaju ljubimca u kući, no može biti jednako važna ako imate djecu, starijeg člana obitelji ili osobu s poteškoćama u kretanju. Ako se dobro informirate, možete udomiti psa za kojega znate da voli djecu ili se ne boji pomagala koja koriste osobe s poteškoćama u kretanju. Dakle, moguće je udomiti psa koji će se savršeno uklopiti u vašu obitelj!

Prije nego što se u to upustite, provjerite jeste li vi i vaša obitelj alergični na dlaku ili imate li neke druge zdravstvene probleme koji bi mogli biti razlog zbog kojeg bi pas morao ponovno tražiti dom.

5. Hoće li pas koji je već imao vlasnike moći prihvatiti i voljeti novog vlasnika?

Svi koji smo udomili odrasle pse možemo potvrditi da i odrasli psi jako zavole novog vlasnika i privrženi su mu. Poslušni su onoliko koliko uložite u njihov odgoj i trening.

No, postoje i znanstvena istraživanja i testiranja o tome koliko se psi vodiči i terapijski psi vežu za svoje „vlasnike“. Naima, takvi psi provode najraniju mladost u obitelji socijalizatora, zatim idu na trening (borave kod trenera), i tek kada su posve školovani, odlaze kod korisnika. Znanstveno istraživanje potvrdilo je da se jednako emocionalno vežu za sve vlasnike koje imaju tijekom svog života.

Ipak, treba reći da će neke pasmine lakše, a neke teže prihvatiti prelazak u novi dom.

6. Možete li odgajati štene?

Važna je odluka hoćete li udomiti štene ili odraslog psa. Svi štenci izgledaju neodoljivo, ali trebali biste biti svjesni nekoliko važnih stvari ako želite udomiti štenca:

– Svako štene, bez iznimke, trebat će neko vrijeme da nauči obavljati nuždu (piškanje i kakanje) izvan kuće, o čemu smo pisali u prošlom broju Njuškice.

Psi su čiste životinje, no štenci često obavljaju nuždu posvuda zato što im tijelo još nije dovoljno razvijeno da bi mogli izdržati do izlaska iz kuće, pa im jednostavno „pobjegne“. Dakle, kada se udomi štene, trebalo bi ga izvoditi van svakih sat do dva, odnosno svaki put nakon što jede ili pije, nakon igre, buđenja, i svakog drugog uzbuđenja. Kuću treba prirediti za dolazak šteneta, ukloniti sve tepihe i sl.

– Svako štene mora proći razdoblje kada mijenja zube (mliječne u trajne), pa treba očekivati da će u tom razdoblju pogristi nešto

Stoga štencima treba dati igračke koje smiju gristi i koje neće moći progutati ako ih raskomada, no ipak treba računati s time da će tu i tamo stradati koja cipela ili kod većih pasmina – noga stola ili stolice…

Posebno je važno zaštititi i skloniti sve žice od struje!

– Svako štene mora naučiti inhibiciju ugriza. Kako psi nemaju ruke kojima bi hvatali stvari, druge pse i nas, oni se za to služe zubima. Za štene je nužno da nauči kako uzimati stvari zubima, a da pri tome nikoga ne ozlijedi. Najbolje je kada to ima priliku učiti s drugim psima, u početku u leglu s mamom i braćom, a kasnije kroz igru s drugim psećim prijateljima.

– Svako štene treba socijalizaciju. Socijalizacija je učenje o živim bićima s kojima će pas živjeti. To uključuje druge pse (različitog izgleda), ljude (različitog izgleda, spola, dobi, zanimanja), i druge vrste s kojima pas treba skladno živjeti (npr. mačke, papige, konje, svinje,…)

– Svako štene treba proći habituaciju, odnosno navikavanje na sve ono što čini naš ljudski okoliš, a što mi već znamo „ignorirati“. Na primjer, pas mora naučiti da se ne boji zvukova stroja za pranje rublja, sušila za kosu, usisavača, televizora, mora naučiti voziti se u autu, u tramvaju, autobusu, liftu, itd.

– Ako živite u zgradi s mnogo stepenica, bez lifta, morat ćete nositi štene kako ne bi hodalo po stepenicama jer mu u protivnom može stradati kralježnica.

7. Je li epigenetika važna?

Pri udomljavanju šteneta trebalo bi pitati je li štene došlo na skrb udruge/skloništa/pojedinca zajedno s majkom i braćom ili je pronađeno samo. Naime, ako je štene došlo s majkom i braćom, tada ih ne bi trebalo odvajati prije osmog tjedna starosti jer je važno da štene dobije odgovarajuću skrb od majke i da osnove pristojnog ponašanja nauči u leglu. Skrb koju štene dobiva od majke, te uvjeti u kojima je držana majka kuja, određuju koliko će pas biti mentalno stabilan i zdrav kao odrasla jedinka (epigenetika).

Ako je štene pronađeno samo ili je majka teško bolesna pa ne može skrbiti za štence, tada udomitelj šteneta preuzima odgovornost za cjelokupnu socijalizaciju šteneta. Takvo štene može se smjestiti kod iskusnog udomitelja, odnosno kod nekoga tko već ima odraslog, dobro socijaliziranog psa, koji će znati nadoknaditi socijalni kontakt kakav bi pružili majka i drugi štenci u leglu.

Epigenetika je važna, ali danas imamo dovoljno znanja da pravilnim postupanjem prema štenetu možemo unaprijed spriječiti neke posljedice preranog odvajanja od majke, i tako dobiti dobrog i stabilnog psa. No, to je posao za iskusne vlasnike koji imaju dovoljno vremena koje mogu posvetiti tako mladom štenetu!

8. Je li odrasli pas bolji izbor za vas?

Odrasli psi uglavnom su manje zahtjevni od štenaca. U skloništima se vrlo često mogu pronaći odrasli psi koji su dobro socijalizirani, više ne mijenjaju zube i znaju da ne bi trebali obaviti nuždu u kući. No ako su takvi psi proveli cijeli život u skloništu, udomitelji bi se trebali nekoliko dana strpjeti dok pas shvati da se nužda obavlja u šetnji, a ne u životnom prostoru. Naime, ako su uvijek bili u nekom boksu, tada to nisu imali priliku naučiti.

Udomitelji odraslih pasa mogu se odmah uključiti u neku grupu za socijalizaciju i trening te vrlo brzo dobiti dobro odgojene i poslušne pse.

Ponašanje udomljenog psa može se promijeniti nakon dolaska u novi dom, no većina ih se nakon nekoliko tjedana opusti i postanu zaigraniji. Udomljavanjem odraslog psa možete točno znati koliko je pas velik te kakve je naravi, za razliku od štenadi, kod koje o veličini možete samo nagađati, baš kao i o tome kakve je naravi.

9. Znate li odgajati psa ili trebate pomoć stručnjaka?

Svaki pas treba biti dobro odgojen i naučiti razumjeti neke ljudske riječi. Neovisno o tome jeste li udomili štene ili odraslog psa, dobro je psa odvesti u neku školicu na trening. Naravno, ako s tim imate dovoljno iskustva, psa možete i sami trenirati.

Nikako nemojte koristiti averzivne metode treninga (fizičko kažnjavanje, davilice i sl.) jer njima nećete uspjeti uspostaviti dobar emocionalni odnos sa svojim novim ljubimcem! Važno je psa podučavati pozitivnim poticanjem („nagrađivanjem“) i postavljanjem jasnih granica što se smije i što se ne smije – dosljednost je ključ svakog odgoja.

10. Je li stariji pas za vas?

Udomljavanje starih pasa (iznad sedam godina) sve je popularnije u razvijenim zemljama, dok kod nas takvi psi još uvijek teško pronalaze novi dom. Stariji psi mogu biti jako dobri zato što su uglavnom mirniji što su stariji, i preporučaju se za sve one vlasnike koji i sami nisu osobito aktivni. Na primjer, stariji psi idealni su za ljude koji nemaju volje trčati svaki dan po šumi ili nasipu, već trebaju psa kome će veći broj laganih šetnji zadovoljiti potrebu za izlaskom iz kuće. Osim toga, takvi psi često su već prošli i trening pa ih nije potrebno učiti nešto posebno – ali je svakako moguće!

No, stariji psi mogu češće pobolijevati, pa treba razmisliti o financijskoj strani takvog udomljavanja. Neke udruge u tome su spremne pomoći.

11. Zdravlje psa koga želite udomiti

Kod udomljavanja važno je raspitati se o zdravlju psa. Nažalost, neki psi odbačeni su od svojih vlasnika kada su bili bolesni ili ozlijeđeni, jer vlasnici nisu željeli platiti veterinarske troškove. Bolest koju je pas preživio neće utjecati na njegovu narav, ali može biti važna pri odabiru hrane i može utjecati na dužinu njegovog života. Osim toga, ako je pas kronično bolestan, potrebno je da se udomitelj priredi za određene veterinarske troškove.

12. Problemi u ponašanju psa koga želite udomiti

Kod udomljavanja pasa koji već imaju određena životna iskustva, mogući su neki problemi u ponašanju. Imajte na umu da kod pasa nema puno prave patologije ponašanja („psihijatrije“), nego se većinom radi o pogrešno naučenim ponašanjima, te će to najčešće biti moguće riješiti dosljednošću, strpljivošću i ljubavlju. Ipak, prvi put kada se novi vlasnik susretne s problemom, trebao bi zatražiti stručnu pomoć kako bi ispravno postupao od prvog trenutka. Najveća greška je čekati da problem prođe sam od sebe.

13. Udomljavanje mješanca ili čistokrvnog psa?

Sljedeća je odluka koju trebate donijeti – želite li udomiti čistokrvnog psa ili mješanca. Mogli biste se iznenaditi koliko je čistokrvnih pasa dostupno za udomljavanje! Neki od ponuđenih čistokrvnih pasa imaju čak i rodovnice – takve udomljavaju vlasnici koji su ih kupili, ali su iz nekog razloga zaključili da ih ne mogu zadržati. U skloništima, s druge strane, uvijek ima i „čistokrvnih pasa bez papira“ (bez rodovnice). Ako udomljavate odraslog psa, doista možete procijeniti pripada li nekoj pasmini, dok kod štenaca to nije tako sigurno.

14. Koliko je važna razlika udomljavate li mužjaka ili ženku? Je li kastracija psa obavezna?

S obzirom da će vam većina odgovornih udruga dati na udomljavanje kastrirane pse ili dogovoriti da psa kasnije kastrirate, spol psa neće biti veći problem.

Uglavnom, ako udomite mužjaka, on će u šetnji češće zastajkivati i urinirati. Osim toga, kod mužjaka je češće naskakivanje na nekoga ili nešto, pogotovo ako nisu kastrirani kao jako mladi. No, kada se ženke posvade, svađe su žešće. Općenito, ako već imate psa jednog spola, veća je šansa da se dobro slaže s novim ako su različitog spola. No, to nije pravilo.

Kastracija se preporučuje zato što se želi spriječiti da udomljeni psi imaju potomke, u svijetu u kojem već ima previše pasa, te zbog toga što je novom vlasniku lakše s kastriranom životinjom.

15. Je li već bilo pokušaja udomljavanja odabranog psa i zašto je vraćen?

To ne treba biti zadnje pitanje koje ćete postaviti, ali važno je da ga postavite.

Kada se pas vrati od udomitelja, moguće je da je kriv onaj tko ga je dao na udomljavanje ili onaj tko je udomio psa. Pas nije kriv.

Naime, neki udomitelji se „zaljube“ u psa kada ga vide na slici, na primjer zato što sliči psu kojeg su prije imali, pa ga vrate kada shvate da je novi pas drugačije naravi. Isto tako, neke pse udome parovi, pa kada se raziđu, više ne žele zadržati psa. Ponekad se ljudi koji žive kao podstanari, presele na novu adresu, pa im novi vlasnik ne odobrava držanje kućnog ljubimca.

Nažalost, postoji i druga opcija, a to je kada ga oni koji skrbe o napuštenom psu (skloništa/udruge/pojedinci) žele samo što prije smjestiti u novi dom, ne pazeći pri tome hoće li se pas moći snaći kod tog vlasnika. Zato je potrebno da i sam udomitelj razmisli je li pojedini pas baš za njega.

Na primjer, psa koji ima strahove ne bi trebalo udomiti u centar grada, ili psa koji je živahan ne bi trebalo udomiti kod osobe bez sportskih ambicija, odnosno štene ne bi trebalo udomiti kod osobe koja ima 90 godina, lovačkog psa nije mudro dati nekome tko drži slobodne kokoši, itd.

Na kraju, treba reći kako postoje i neudomljivi psi! U inozemstvu sam imala priliku vidjeti kako se postupa s takvim psima: psi koji su se više puta vratili u sklonište zbog agresivnosti, bili su smješteni u tzv. utočištu, nisu bili u dijelu skloništa gdje dolaze potencijalni udomitelji. Živjeli su zajedno u jako velikom ograđenom prostoru, te su o njima brinuli iskusniji zaposlenici. Bilo je 20-ak takvih pasa, od kojih su neki bili čistokrvni (zlatni retriver, njemački ovčar i border koli), dok su ostali bili mješanci. Svaki pas imao je više sponzora, ljudi koji su plaćali kako bi on/ona mogao živjeti u utočištu, kako ne bi bio eutanaziran.

Odlukom da udomite ljubimca pridružili ste se kulturnom krugu građana koji se brinu o zaštiti prirode – jer brojnost domaćih životinja zabrinjavajuće je velika, o dobrobiti građana – jer brigu o napuštenim životinjama financiramo svi mi, bilo putem prireza ili direktnih donacija, i na kraju – uljepšali ste život baš onom psu kojeg ste odabrali. Udomljavanjem ste učinili više dobroga nego što ste prvotno mislili. Čestitamo!

You may also like

Ostavi komentar