BESKUĆNICI KOJI TO NISU

by Prof. Ramona Franić

ZBOG NERE SU I SUSJEDI OSTALI BEZ USKRŠNJEG RUČKA JER JE LJUBAV POBIJEDILA ŽELUDAC

Bilo je to prije nekih tri ili četiri godine.  Proljeće se razigralo u predgrađu maloga grada, pustilo mirise i boje na sve strane, topli povjetarac je naprosto zvao u šetnju. Stoga su se jedan Ljubazni Gospodin i njegova supruga, Teta Hladnog Srca, laganim korakom uputili u posjet obitelji rođaka koja je živjela tek nekoliko ulica dalje od njihove kuće. Došavši tamo, sjedoše na sunčanu terasu i stadoše pijuckati kavu i grickati kolače koje je vrijedna domaćica unaprijed u preobilnim količinama pripremila za predstojeći blagdan. U žaru bitnih razgovora, društveno-političkih analiza, kritika i prijedloga rješenja koja nikada neće otići dalje od te terase, pridružio im se sin rođaka, kršni mladić, držeći u naručju malo štene, crno kao najcrnja noć. Od tužnog pogleda crnog šteneta, Teti Hladnog Srca srce se ipak zagrijalo i pretvorilo u lokvicu ljubavi. Odakle to štene? Čije je? Zašto mu je, pobogu, pogled tako tužan?

Ispostavilo se da je štene napušteno od mame, kujice- lutalice, koja luta zato što njezin „vlasnik“ živi kao beskućnik pa jadan ne hrani ni sebe, a kamoli kuju i njezino mladunče. Uglavnom, da skratimo priču, Teta (sada već malo manje Hladnog Srca), uzme štene i odluči ga ponijeti svojoj kući. Njezin suprug, Ljubazni Gospodin, žestoko se usprotivio. Oni su već „u godinama“, a imaju već Bilija, psa iz azila koji je nedavno postao vrlo poznat kad je iz njega udomljena i jedna visokopozicionirana kujica. Penzije su male, tko će sve to hraniti i kako će brinuti za dva psa i trenutno četiri mačke?

Međutim, unatoč svim ljubaznim upozorenjima, štene je završilo u njihovu dvorištu. Složili su mu udoban krevetić u garaži (podalje od plemenitog Bilija), nježno ga pomazili, u međuvremenu Beskućniku odnijeli večeru i otišli na počinak. A ujutro – krevetić prazan! U panici su pretražili cijelu ulicu i pronašli ga pod mostićem niže u ulici, ponovo uzeli u naručje i vratili u garažu. Opet su mu nježno tepali i uvjeravali da je odsad voljeno, maženo i paženo. Otišli su ručati, odnijeli ručak Beskućniku, a po povratku – šteneta opet nije bilo u vidokrugu. Tražili su i tražili, alarmirali cijelu ulicu. Konačno su ga čuli u cijevi ispod mostića ispred jedne od susjednih kuća. U samoj sredini cijevi. Nemoguće mu je bilo prići s obje strane, samo je tužno cvililo. A onda je krenula jedna od onih akcija kakve viđamo na Facebook stranicama: uključili su se i mladi i stari, kopali, rovali, gurali, zvali i nutkali… i konačno dohvatili zbunjeno, uplašeno i prljavo štene. Teta, sada već apsolutno dokazano toplog srca, preuzela je štene, odlučna u tome da ga više ne ispusti iz vida. A potom je Beskućniku odnijela večeru i malo blagdanskih kolača.

I tako se ispostavilo da je štene mala ženka, složili su joj čvrstu kućicu i dobila je službeno ime Nera, službene skrbnike i službenu adresu. Ubrzo je shvatila da joj je u novom domu dobro i prestala je željeti pobjeći i sakriti se. Štoviše, ona sama udomila je tri-četiri pileta, a preko ograde se rado njuškala sa susjedovim janjetom. Nakon takvih scena, jednostavno ih se nije moglo pretvoriti u uskršnji ručak, jednostavno nije. Srce je opet pobijedilo želudac. S vremenom je Nerina crna dlaka dobila gotovo ljubičasti sjaj, „stručnjaci“ su mislili da je riječ o labradoru i sve je ukazivalo da će od Nere postati ljepotica. Izrasla je u izuzetno veselo pseto, ali je ostala poludivlja i nikad nije naučila slušati zapovijedi. Na svaki pokušaj da joj se nešto objasni ili ne daj Bože naredi, ona bi samo blesavo skakala, puna ljubavi i obožavanja svih koji su se k njoj došli družiti. Obožavala je, a i danas obožava plemenitog Bilija, koji ju je hm… prihvatio, recimo to tako. Ne buni se više na njezino postojanje, ali je, za razliku od prostodušne Nere, razvio nevjerojatnu mudrost i sposobnost preuzeti svu pažnju potencijalnih Nerinih obožavatelja.

I sada, nekoliko godina kasnije, opet me uskršnje vrijeme podsjetilo na te dane pa razmišljam o tome što nas život podučava takvim pričama. Nera je, primjerice, od izgubljene hrpice blatnih dlakica postala najvoljenije biće na svijetu. I unatoč tome što nije postala ljepotica, prije bismo rekli da nalikuje omanjem autobusu, onako krupna i široka. Što se Bilija tiče, pitam se je li baš tako plemenit ili je možda samo prirodno zavidan pa se sve stručnije dovija kako prevariti ljude i izboriti se za pažnju? Ljubazni Gospodin iz ove priče pokazao je da ponekad (ali samo ponekad) može biti i tvrdokoran. S druge strane, nezainteresirani susjedi pokazali su se najbolji prijatelji u nevolji, npr. kada je trebalo spašavati psa lutalicu.

I znate što se još ispostavilo? Da naš Beskućnik ima lijepo imanje i zdrave ruke, ali je odabrao živjeti životom čudaka. I da, definitivno se pokazalo da Teta Hladnog Srca uopće nema hladno srce, baš suprotno. Jedino je previše oprezna pokazivati njegovu mekoću pa često zna biti suzdržana s vlastitom djecom i susjedima, no nema obranu pred jednim psićem ili beskućnicima koji to nisu.

Čudnovato je ovo proljeće. Prelama se mrak u svjetlo, smiraj u život. Ono što vidimo danas, uopće se ne mora činiti takvime sutra. Stvari gotovo nikad nisu onakve kakvima se na prvu čine. Dajmo si vremena i truda zaviriti dublje. Obično sve bude i ljepše nego što se nadamo.

You may also like

Ostavi komentar