KADA IGRA VIŠE NIJE IGRA

by Igor Gaćeša

5 PRAVILA U PSEĆIM PARKOVIMA

1. Poštujte slobodu izbora partnera za igru. Vaš pas ne treba prilaziti i igrati se sa svim psima u parku.

2. Bacanje loptice ostavite za vrijeme kad u parku nema nikoga, kako ne biste poticali vašeg psa na čuvanje loptice dok su drugi psi u blizini.

3. Dolazite li u pseći park sa štenetom, naročito ako je to prvi put, u redu je da kontakt s drugim psima prvo ostvari preko ograde, a tek nakon toga da uđete u park.

4. Ukoliko je vaš pas nesiguran u kontaktu s drugim psima, birajte vrijeme kad je u parku jedan ili dva psa, i to mirnije naravi. Uvedite psa u park jedino ako on pokazuje želju da uđe.

5. Pratite dinamiku u psećoj grupi, a posebnu pažnju obratite na ponašanje vašeg psa: uzmicanje, nakostriješena dlaka, napeto tijelo, režanje samo su neki od znakovi da je vrijeme za odlazak iz parka.

NIJE REALNO ZA OČEKIVATI DA ĆE NAŠI PSI UVIJEK BITI RASPOLOŽENI ZA IGRU, KAO NITI DA ĆE IM SVAKI PAS BITI DOBAR PARTNER U IGRI

Pseća nam igra često stvara nedoumice: nismo sigurni je li naš pas grub pre-ma drugim psima, je li međusobno režanje sastavni dio njihove igre, tre-bamo li dopustiti da nekolicina pasa lovi jed-noga, najčešće onog najmanjeg te kada i treba li uopće intervenirati?

Općenito govoreći, igru ne možemo dijeli-ti na onu dobru ili lošu, odnosno pravilnu ili nepravilnu. Interakcija između dvije i (ili) više jedinki ili jest ili nije igra. Stoga, što je važno tijekom igre i kako možemo znati igraju li se naši psi? Prije svega, važno je da svaki pas ima slobo-du izbora. To znači da treba imati mogućnost započeti igru onda kada on to želi, kao i izaći iz igre (otići) kada se više ne osjeća ugodno.

Također, jedan od osnovnih elemenata igre je i izmjenjivanje uloga. Primjerice, onaj koji lovi drugoga trebao bi biti i lovljen. Važna je i samokontrola − iako psi tijekom igre grizu i zubima hvataju jedan drugoga, ti bi ugrizi tre-bali biti kontrolirane jačine. Kada se i dogodi da netko presnažno ugrize drugoga, trebao bi prestati čim mu partner u igri da do znanja da ga to boli, primjerice cviležom.

POLOŽAJ NA LEĐIMA

Sastavni dio pseće igre je i dovođenje sebe u ranjiviju poziciju u odnosu na partnera u igri, primjerice okretanjem na leđa, stručno naz-vano samohendikepiranjem. Posebno će biti izraženo postoji li razlika u dobi, snazi i veliči-ni između partnera u igri. Vrlo lako ćemo ga uočiti u igri odraslih pasa sa štencima, kada stariji pas legne na leđa, dopuštajući štenetu da ga obgrli šapama i grize za vrat.

MOJ NAKLON

Životinjska, pa i pseća igra sadrži obrasce ponašanja koji su vrlo slični borbi, hvatanju plijena, parenju… Međutim, ono po čemu psi znaju da se radi o igri, a ne o ozbiljnoj situaciji jest razmjenjivanje gesti kojima jedan drugome najavljuju igru. Naklon (engl. play – bow), koji često zovemo i poziv na igru, jedna je od takvih gesti, no tijekom igre često su prisutne i druge, primjerice lizanje usnice partneru, međusobno dodirivanje, opušten izraz lica i blago otvorena usta, opušteno cijelo tijelo te povremen lavež visokog tonaliteta.

Tijekom igranja psi i druge životinje stvaraju privrženost, ali i uče pravila društvenog ponašanja: koliko jako mogu ugristi, koliko mogu biti grubi u interakciji, ali i kako riješiti konflikt prije nego što preraste u ozbiljan sukob. Iako često nailazimo na tvrdnju da životinje, a time i psi, nemaju moral, zbog načina na koji igra utječe na društveni razvoj životinje, Mark Bekoff, profesor ekologije i evolucijske biologije, koji se dugi niz godina bavio promatranjem i istraživanjem životinjske igre, vjeruje u suprotno. Dakle, da evolucijsko podrijetlo morala trebamo tražiti upravo u životinjskoj igri.

UDALJITE NASRTLJIVCA

Iako je sasvim jasno da su psi izrazito društvene životinje, ne treba očekivati da svi imaju jednako dobro razvijene društvene, odnosno komunikacijske vještine. Neki imaju poteškoća u razumijevanju drugih pasa. Takvi najčešće nisu u mogućnosti slijediti pravila igre, ne pokazuju sposobnost usklađivanja svog ponašanja s partnerovim i ne obaziru se na partnerove signale. Takvo ponašanje, makar i jednog psa, lako može dovesti do sukoba unutar grupe.

Zaboravite na princip „neka se sami dogovore“, važno je intervenirati čim primijetite izostanak elemenata koji upućuju na igru. Intervencija treba biti usmjerena na psa koji pokazuje nasrtljivo ponašanje, izdvajanjem toga psa iz grupe, bez grubosti, fizičkog kažnjavanja („korigiranja“) ili vikanja na psa. Takvom intervencijom psu šaljemo poruku da je posljedica njegovog nasrtljivog ponašanja gubitak psećeg društva.

ŠTO SE ZAPRAVO DOGAĐA U PSEĆIM PARKOVIMA, KOJI SU RIZICI OD NASTANKA SUKOBA MEĐU PSIMA, POSTOJI LI BULLING I U PSEĆEM SVIJETU?

U slučaju da nakon nekog vremena ne da rezultat, poželjno je obratiti se stručnjaku za ponašanje pasa.

NEŽELJENO DRUŠTVO

Pseći parkovi u urbanim sredinama pružaju nam priliku da svoje pse puštamo slobodne, bez bojazni od stradavanja u prometu i drugih nezgoda. Unatoč tome, neki ih izbjegavaju. Iako ponekad i stručnjaci za ponašanje pasa savjetuju vlasnicima da ne odlaze u pseće parkove, to je više osoban stav nego mišljenje utemeljeno na stručnim spoznajama. Što se zapravo događa u psećim parkovima i koji su rizici od nastanka sukoba među psima? Na to pitanje pokušali su odgovoriti znanstvenici s Odjela za psihologiju Sveučilišta u Arizoni.

Promatrajući ponašanje pasa u dva parka za pse, došli su do zaključka da pseća igra prerasta u sukob u 18 posto slučajeva. Vjerojatnost je to veća što je u igru uključeno više pasa i što je park veći.

Također, pokušali su saznati postoje li ponašanja koja mogu nagovijestiti da će doći do sukoba. Pokazalo se da je vjerojatnost pojave agresivnog ponašanja veća ako pas drži rep podvijen (58,3 %), dok je kod podignutog repa vjerojatnost manja (2,7 %).

Valja znati i da psi podvijena repa vrlo često izbjegavaju druženje s ostalim psima, što je posljedica ranijeg neugodnog iskustva. I naposljetku, što možemo zaključiti? Igra je važan dio društvenog ponašanja pasa i svakako im trebamo omogućiti da se igraju. Ali nije realno za očekivati da će uvijek biti raspoloženi za igru, kao niti da će im svaki pas biti dobar partner u igri. Naročito o tome valja voditi računa kad odlazimo u pseće parkove.

TKO SE SVE IGRA I ZAŠTO

Igru zapažamo i u životinjskom svijetu: mladunčad sisavaca, ali i nekih ptica rado se igra, i to nastavlja činiti i u odrasloj dobi. I kod ljudi i kod životinja igra je motivirana zadovoljstvom, znatiželjom i ugodom. U prilog tome ide i spoznaja neuroznanstvenika Jaaka Pankseppa da kod štakora dolazi do pojačanog izlučivanja dopamina u trenucima kada očekuju igranje. Igra ima nekoliko značajnih funkcija u razvoju, kao što su razvijanje vještina i stjecanje znanja, učenje pravila društvenog ponašanja, istraživanje, isprobavanje, ali i fizičko jačanje. Neki etolozi (znanstvenici koji se bave ponašanjem životinja), smatraju da je prisutnost igre pokazatelj dobrobiti životinje. Prisutna je, naime, samo kada su osnovne biološke potrebe zadovoljene, poput hrane i skrovišta, odnosno kad je životinja lišena neugodnih emocionalnih iskustava kao što su strah, tjeskoba, bol…

You may also like

Ostavi komentar