OTVORITE SRCA, NEKA UĐE VAŠ JANKO

by Prof. Ramona Franić

Suživot s ljubimcima ispisuje najljepše priče…

U ŽIVOTU NE DOBIJEŠ UVIJEK ONO ŠTO SANJAŠ, NO AKO SI OTVORENOG UMA I SRCA, SHVATIT ĆEŠ DA SI DOBIO I VIŠE. JA SAM TAKO UMJESTO CRNOG UMILJATOG MAČKA ŽUTIH OČIJU DOBILA DIVLJEG ŽUTOG MAČKA S PLAVIM POGLEDOM. MOJU PRVU LJUBAV …

 

Oduvijek sam voljela životinje. U bakinom seoskom dvorištu sam se kao dijete družila s debelom kravom i starom kobilom, a susjed je imao i magarca koji je bio moj prijatelj. Bila sam okružena žabama, gušterima, pticama, pilićima, patkicama, našao bi se tu i tamo i koji miš, a čak sam i jednom malom štakoru pokušala spasiti život. Naravno, najdraži su mi bili psi i mačke koji su doslovno bili članovi obitelji. U gradu gdje sam živjela bila je druga priča.

U malom stanu uz ljude nije bilo mjesta za životinje, osim ponekad za papigicu ili ribice. O dlakavcima mi djeca nismo smjeli ni sanjati. Odrasli smo, počele su nas zabavljati drukčije, urbanije aktivnosti i zaboravili smo da nam nedostaju ljubimci. Sve dok se jedna moja draga prijateljica nije udala vrlo mlada u kuću u kojoj je carevao krupan crni mačak žutih očiju, kojeg sam upoznala kad sam je prvi put posjetila u novom domu. I od tada sam pred očima imala sliku savršenog života: supružnici koji se vole, pametna i poslušna djeca, kućica u cvijeću i crni mačak sa žutim očima. Život se nije baš tako razvijao. I dalje sam samovala u stančiću i ostvarivala neke druge ciljeve, a ljubimci su bili nepostojeća kategorija. No, kako to u životu već ide, promijenjene okolnosti mijenjaju i naše ponašanje pa se to dogodilo i u mojoj obitelji. Jedan nas je član napustio i ostavio veliku prazninu i u prostoru i u nama koji smo ostali.

Tuga čovjeka učini mekanim i neotpornim pa pristaje na sve ne bi li ispunio rupu u srcu. I naravno, Svemir uvijek u pravom trenutku odgovori na vapaje srca i pošalje neku ponudu. A meni je tada ponudio da udomimo mačka. Rekoše mi da je riječ o “zlatnom sijamcu”, zbog boje nepriznatoj pasmini pa ga nitko nije htio kupiti, iako je bio iz kontroliranog uzgoja. S obzirom da nisam bila zainteresirana za rodovnik, naprečac sam donijela odluku s kojom su se složili i ostali ukućani i – eto mačka na vrata! Očekivala sam umiljatog malog mačića, a prijateljica je na ramenu donijela prilično velikog, krakatog, sjajnog žućkastog mačka, Janka. Očito je bio malo stariji no što smo pretpostavljali ( da se mene pitalo, mogao je biti i mačji tinejdžer) i definitivno je bio vrlo živahan.

Ogromne plave oči odmah su snimile situaciju i mačak se dao u istraživanje. Uz mačka su stigle i “upute za upotrebu”: nemoj ga pustiti u kuhinju, mogao bi skakati na sudoper, mogao bi ukrasti hranu sa stola. Nemoj ga puštati u sobu, grebat će po namještaju, puštati dlake. Nemoj ga pustiti u kupaonicu, može je unerediti …  Pitala sam se kamo ga onda smijem pustiti, gdje će biti njegov životni prostor? Kompromisno smo odredili da mačak smije boraviti u hodniku i kupaonici te smo prvu večer pozatvarali sva ostala vrata od stana.

Probudili su nas nepoznati, glasni zvuci grebanja i skakanja, udarci u vrata i nesretno mijaukanje. Naravno da smo svi u panici skočili, dotrčali do vrata i otvorili ih širom, spašavajućiJanka. Od tog trenutka u stanu su vrata bila otvorena ili nadograđena mačjim vratašcima, a Janko je postao gospodar i stana i naših života. Kako sam već rekla, bilo je to vrijeme žalovanja i mi ljudi smo bili odjeveni u crnu odjeću. Možete li zamisliti divnog modnog detalja u obliku bezbrojnih svijetlih mačjih dlaka na crnoj odjeći?

Možete li zamisliti i to da se mi zbog toga uopće nismo uzrujavali? Istina, čistili smo češće, ali smo postali vrlo tolerantni na nešto što bi nas prije samo nekoliko mjeseci dovodilo do ludila. Suživot s Jankom je donio i brojna druga iskustva i spoznaje. Recimo, bio je vrlo inteligentan, začas je shvatio kako će nas informirati o svojim potrebama. Naučio nam je „reći“ da želi krokiće za ručak ili da mu nedostaje svježe vode. Kad bi se poželio igrati, pronašao bi neku papirnatu kuglicu ili plišanu igračku i, baš poput psića, donio pred noge najbližem čovjeku. Loptanje i igra skrivača tada bi trajali sve dok se čovjek ne bi umorio, jer Janko je bio neumoran.

Znao je sjesti ispred hladnjaka i uporno buljiti u vrata. Nama ljudima trebalo je nešto vremena da shvatimo da očekuje poslasticu. Naime, obožavao je masline. Grickao bi ih i prevrtao se kao hipnotiziran, urnebesno zabavljajući i sebe i nas. U stvari, bio je toliko pametan da je komotno mogao ići u drugi razred osnovne škole. Kao i većina životinja, instinktivno je prepoznavao dobre duše, ali i one manje dobre. I zanimljivo, upravo je za ljude koji mu baš nisu bili skloni pokazivao najviše interesa: bilo da bi samo sjedio i zurio u njih svojim plavim pogledom, ili im pred noge donio lopticu, ili bez upozorenja skočio u krilo.

Ne bi prošlo ni pola sata, mrzovoljnici bi ga nježno gladili s ljubavlju u očima. Imao je „ono nešto”, privlačeći i djecu i starce, zbog čega je naš stan postao središnje mjesto okupljanja i druženja, a brat i ja najpopularniji u društvu. Voljeli su ga i srednjoškolci, i studenti, i mladi sportaši. I tete učiteljice i penzioneri (možda se netko i prepozna u ovoj priči). Svima je omekšao i zauzeo srca. Janko je živio komotan, ali ipak ograničen život, uglavnom zatvoren u stanu na trećem katu stambene zgrade. Kao mladi mačak je, naravno, volio istraživati i te njegove avanture su ga ponekad koštale. Tako je znao sjesti na prozor i promatrati muhe i leptire, a ponekad ih pokušavao i uhvatiti. Sve je bilo u redu dok je bio sitan, vitak i vižljast. Međutim, u jednom trenutku je postao predebeo i avantura na prozoru je gotovo završila kobno. U pokušaju da dohvati mušicu, nespretno se zapleo i na moje oči pao s trećeg kata! U očaju sam dotrčala van i pronašla ga uplašenog i vrlo mirnog ispred zgrade.

Panično smo ga odvezli k veterinaru i, zamislite, bio je neozlijeđen. Ništa, ni ogrebotina. Odmorio se dan-dva, a mi smo pojačali zaštitnu mrežu. No, Janko je ubrzo otkrio novu avanturističku metodu i uskoro smo imali problem svaki put kad bi otvorili vanjska vrata jer bi pobjegao i sakrio se negdje na gornjim katovima. I opet, nije bilo većih problema sve dok jednom nije pobjegao prema prizemlju i van prije nego što sam ga dohvatila. A vani ga je dočekao ogroman pas. Kad sam dotrčala što sam brže mogla, imala sam što za vidjeti: Janko se derao i bezuspješno pokušavao spasiti skakanjem na obližnje stablo, ogroman pas imena Roman urnebesno je lajao i natezao svog gazdu (Marka), koji je pak urlao na psa.

Dolazim ja (Ramona) i vičem na sve redom. Opća strka i panika: Janko-Roman-Marko-Ramona jedva smo se spasili, a Janko je poslije te avanture tri dana izgledao kao napuhani maslačak. Osim toga, naš Janko nije imao većih problema u životu. Spletom životnih okolnosti, zajedno s prijateljicom Srnom, također sijamskom micom, koju smo u međuvremenu udomili, u starosti su preselili u ono isto seosko dvorište s početka priče. Tamo su proveli sretne umirovljeničke dane i doživjeli duboku, duboku starost. Danas kad se sjećam Janka, shvaćam da u životu ne dobiješ uvijek ono što sanjaš, no ako si otvorenog uma i srca, shvatit ćeš da si dobio i više.

Ja sam tako umjesto crnog umiljatog mačka žutih očiju dobila divljeg žutog mačka s plavim pogledom. Dao mi je puno ljubavi i naučio me vrijedne stvari o životu. Jer ono „bitno je očima nevidljivo, samo se srcem dobro vidi” (Antoine de Saint-Exupery). Zato otvorite srca, možda i vi ugledate svog Janka.

You may also like

Ostavi komentar