2: Kad sanjaš, spavaš

by Linda Zakošek

U drugom snu vidio sam sebe pored lopoča i hrpe zlatnih ribica koje jedva čekaju da ih uhvatim i ispune mi tri želje. Pa zato postoje te ribe.

Kad sanjaš, spavaš.

Kad spavaš, žmiriš.

Kad žmiriš, ispod kapaka možeš vidjeti sve što jest i što nije.

U samoći podrumske sobice, u kasna jesenja svitanja, puno sam žmirio, spavao i sanjao. Najčešće da Gudrun dolazi… ali taman kad se približio i kad bi se stisnuli jedan uz drugoga, nešto bi šušnulo… i ja bih se opet prerano probudio.

U drugom snu vidio sam sebe pored lopoča i hrpe zlatnih ribica koje jedva čekaju da ih uhvatim i ispune mi tri želje. Pa zato postoje te ribe. Nisam imao tri želje, imao sam jednu. Da mi se Gudrun vrati, ali za to bih morao uhvatiti stvarno jako veliku ribu.

Na žalost, jedini lopoč koji sam vidio u zbilji bio je lopoč na etiketi sredstva „za dezinfekciju i sjaj svih površina“ kojim je Teta Gospođa Mama čistila podrum.

Moje je stanje bilo otužno, no imovinski sam rapidno napredovao. Plišani miš, dekica, mahalica. Dobio sam sve nešto samo svoje: samo svoju zdjelicu i svoj ormarić s rezervama hrane i vode, kao da će zaratiti. Dobio sam uramljenu fotografiju s Gudrun, da živim od sjećanja.

Dobio sam i svoj pijesak jer nije u redu obavljati nuždu u maćuhice ili pod grm lavande. To se onda zove izazivanje i to nije pristojno.

S Tetom Gospođom Mamom družio sam se u podrumu, nekoliko puta svaki dan. Teško smo se rastajali, kako već treba u tajnim ljubavima na tajnim mjestima. Čuo sam neizgovorena obećanja njenog srca.

Obećanja u koja ni sama nije vjerovala.

Jer, zašto bi inače toliko plakala?

U suzama mi je ponavljala jednu te istu priču.

Kod nje nema mjesta.

Nema mjesta.

Nema.

Ali kako ja od njuške do repa nisam bio dugačak ni 40 cm, nisam sto posto vjerovao njenim suzama.

Na rastanku bi je uvijek poljubio. Valjda mi ne zamjera što ne perem zube, a uhvatio sam štakora. Uvijek sam znao, doći će mi ona i sutra. Mora.

Jer si još nismo rekli sve.

Išao sam  i u park. U potragu za bilo kakvim prijateljem. Ako postoji.

Nije postojao. Bile su tamo mačke, znate već; dlakavo, brkovi, rep i to. Možda sam ja stvarno bezvezan i nisam neko elitno društvo, ali one su bile baš bezobrazno distancirane na puno metara od mene.

Vratio bih se tada u dvorište, legao u travu kraj staze i čekao noge.

Noge su, ako ih poznaješ, jako dobre. Bar su bile ove koje prolazile dvorištem. Zatrčao bih se među korake, a kad bi noge stale, prislonio bih se uz njih, i sklopio oči. Taj trenutak osjetio bih da je to moj Gudrun. Jedini problem bio je jer koraci uvijek negdje idu i odvedu mi noge na koje sam se naslonio.

Pa sam opet bio sam i beznačajan. Ima li gore od toga?

Uvijek ima. Da je sve hladnije i da počne pucnjava.

Zahladilo je i pojavile su se petarde. Njih je donijela zima i ljudsko veselje.

Petarde su strašna i grmljavinski glasna smrt tišine. Čuješ i umreš od straha. Trgneš se, drhtiš, noge ti bježe bilo kamo.

Trčiš i stao bi, ali se ne usudiš.

Glava ti ne radi, i ne znaš natrag …čak ni ako te netko čeka.

Kad je puklo, sakrio sam se u grmlje i shvatio: jako je teško naći prijatelja i Teta Gospođa Mama je jedina koja me čeka.

Moram ju sačuvat ako je jedina. Iza jedinih uvijek ostaje vječna praznina zato kad ti je nešto jedino, to nikako ne smiješ izgubiti. Pogotovo ne zato jer si se ti izgubio.

Nisam imao kalendar, ali je tog zimskog jutra bila nedjelja.

Prva u posljednjem mjesecu godine, kažu.

Teta Gospođa Mama je donijela neku veliku plastičnu kutiju. Hodala je odlučno,  šmrcajući i ridajući. Zbog takvog ponašanja siguran sam da je kod nje u pitanju bila neka teška histerija, ali nisam kompetentan za stručnu procjenu.

U kutiji su bili mačji kerefeki, pa sam ušao…

a ona je zatvorila vrata.

You may also like

2 komentara

Marina 18 studenoga, 2021 - 11:55 am

❤❤❤

Odgovori
Natasa 18 studenoga, 2021 - 10:47 pm

Predivno 💝

Odgovori

Ostavi komentar