GRETUŠKA – nekad jednorožica sada rožica

by Gretuška

Evo ga opet, 6 i 30 je i on već budan. Došao je do mene i htio je dirati moj rog ali ga je ona zaustavila na vrijeme. U zadnje vrijeme dvonožac često želi sjediti sa nama u našem krevetu. Ona non- stop  trči za njim i miče ga. Čule smo ju kako razgovara s nekim preko telefona o nekakvim signalima koje psi pokazuju kad im je neugodno u društvu malih dvonožaca. Svašta ona čita na tom mobitelu. Nama on ne smeta (osim kad se probudi rano). Okrenula sam mu guzicu i nastavila spavat dok je Zola bila, pogodite, sva sretna jer je stigao njen soul mate. Meni je ipak bilo rano za ikakvu interakciju. Upalila je radio dala mu igračke dok si ne skuha kavu i onda smo opet po ne znam koji put slušale kako mu čita „ Medo ku-ku “. Mislim da je Zoli ta najdraža jer kad god ga ona pita ‘a gdje je medo?’, evo nje diže se i misli da su nju zvali.  Onda ona juri po metlu i brzo pomete sav taj divan dekor koji je Zola ostavila iza sebe. Zna još uzeti i štapni usisavač pa još jednom sve prođe ne bi li dvonožac bio fur free. Iako on za vrijeme usisavanja baš voli sjest između nas dvije i pokupiti sve dlake sa našeg jastuka. Ne trebam vam opisivati njezin izraz lica.

Tog je popodneva naš mali dvonožac počeo kašljati i imao je visoku temperaturu pa smo nas dvije morale dvostruko više paziti na njega. Dobro ajde, više Zola nego ja jer se meni stalno spava pa često i propustim neke bitne događaje. Iako medvjedića Paddingtona nikako ne propuštamo niti onda kada smo bolesni. Tada se pjeva, pleše, skače tako da ne mogu spavat ni da hoću. Taj je tjedan naš dvonožac bio često plačljiv, čula sam ga čak i ja a ne čujem baš najbolje. Zola se bolje snašla u ulozi dadilje, ja sam više bila njegov sleeping buddy.

Već nekoliko dana razgovaraju o mome rogu na glavi i dogovaraju nekakve preglede. Često mi smeta taj rog pa ga zna dirati šapom, to sam radila dok nitko ne gleda jer bi inače zaradila onu dosadno lampu. Mislila sam da sam bila dovoljno nevidljiva ali evo nje nosi tu prokletu lampu i gura mi ju preko glave. No dobro, barem me Zola tada ne može lizati.
Dvonožac je nakon skoro 2 tjedna ozdravio pa su nas napokon izveli u dugu šetnju. Ona je naravno opet nosila fotoaparat. Ovaj put ću se potruditi da bolje poziram i da manje jedem ‘čokoladice’ sa livade.

Na putu smo srele naše susjede kravice. To znači samo jedno. Evo nje vadi fotoaparat da ih slika po 500ti put. Mi ju čekamo. Ona ide sve bliže i bliže jer ipak su si prijateljice. U tom trenutku kravica se pomakla, Zola je počela urlati a ona je skoro slomila nos. Smijala se samoj sebi. Onda je htjela slikati svoja stopala u travi i Zolu ali ima samo metar i žilet pa joj baš i nije uspjelo. Dok su one to pokušavale ja sam se najela finih ‘čokoladica’.

Znala sam da je stigao i taj dan kad će me moj rog napustiti. Bila sam gladna jer nisam smjela ništa jesti prije operacije. On me poljubio u nos, ona mu je rekla nek ne drami i da se brzo vidimo. A kasnije je pustila nekoliko suza.
U čekaonici me veterinar pomazio i ubrzo sam nakon toga zaspala. Probudila sam se u ambulanti i bila sam na tren medicinska sestra dok sam njega čekala da dođe po mene. Osjećala sam se super sve dok mi nisu stavili lampu oko glave. Veterinar je objasnio njemu kako je sve super jer se nije ništa proširilo i nije zahvatilo kost. Kad smo stigli doma ona je sa veseljem rekla „ Eto Greta, više nisi jednorožica sad si rožica “. I baš jesam, tako sam se i osjećala; kao rožica koja je procvala.

 

You may also like

Ostavi komentar