Životne navike pasa

by Nenad Novak DoGGuru

Mnogo je stvari koje trebamo naučiti štene. Zato se dogodi da se dio manje iskusnih ljudi fokusira samo na svakodnevne izazove i posveti se osnovama kućnog odgoja i školovanja. Pri tome propuste naučiti psa nekim životnim navikama, koje psu možda neće biti svakodnevne.  Zato razina problema postane vidljiva, tek kada se pokaže potreba. A tada je prekasno za učenje.

Da bi to spriječili, a život psa učinili ugodnijim i sebi jednostavnijim, svakako naučite psa slijedećem:

 

  1. Vožnja automobilom je pozitivno iskustvo

Koliko često se pas vozi u automobilu ovisi o načinu života ljudi s kojima živi. Dok jedni mnogo putuju, drugi se voze u autu samo kada to zahtijeva iznimna situacija. Većina je negdje na sredini.

Kao i ljudi, neki psi odlično podnose vožnju, dok drugi pate od mučnina u vožnji. Ako primijetite da vaš psić spada u kategoriju pasa koji pate od bolesti putovanja, problem krenite rješavati odmah.

Bez obzira spada li vaš pas u kategoriju koja dobro ili loše podnosi samu vožnju, potrebno ga je naučiti da je vožnja pozitivno iskustvo. To se zasigurno ne postiže na način da psa stavimo u auto jedino kada ide veterinaru na godišnje cijepljenje ili liječenje zbog bolesti. Kako bi izbjegli ovakvu neugodnu poveznicu, potrebno je stvoriti pozitivnu – vožnjom psa na mjesta koja voli, u šetnje, na izlete, u goste kod njegovih prijatelja.

  1. Posjet veterinaru nije kraj svijeta

Mnogo se pasa boji veterinara. Možda i ne veterinara kao osobe, nego prostora, mirisa i postupaka povezanih s pregledima i liječenjem. Ono što uobičajeno nazivamo strahom od veterinara raznovrstan je niz i splet negativnih asocijacija uzrokovanih većinom prijašnjim događajima.

Za takav strah, kao i za mnogo drugih, svakako vrijedi ona «bolje spriječiti nego liječiti». Zato dajte svom psu pozitivna iskustva i u suradnji sa svojim veterinarom pokažite psu da je posjet ambulanti tek jedan od posjeta ljudima i prostorima u kojima se događaju i dobre stvari. Ne vade se svaki puta igle. Većinom su tu i poslastice. Počnite s malim stvarima. Uđite u ambulantu, nagradite psa i izađite. Upoznajte ga s osobljem (koje ima pune džepove poslastica) i izađite. Neka se popne na vagu, nagradite i izađite. Slijedite logiku ?

  1. Kućni boks je ugodno i sigurno mjesto

Mišljenja u vezi kućnog boksa su podvojena. Postoje zagovornici boksa i  postoje  vatreni protivnici boksa. A postoje i oni koji se ne mogu odlučiti kojem stavu se prikloniti jer nemaju baš nikakvo iskustvo s korištenjem kućnog boksa.

Nije stvar u boksu, nego u načinu držanja psa i odnosu prema psu. Ako se boks koristi kao zatvor ili kazna, onda smo mi prvi protivnici takvom pristupu.  Boks se ne koristi da bi psa “učili pameti”. Ljudi za to koriste i zatvaranje u drugu sobu. Ili na balkon. Pristup je jednako loš i pogrešan.

Koja je onda prava namjena kućnog boksa ? To je mjesto za odmor i spavanje. Mjesto gdje se pas osjeća ugodno, opušteno i sigurno. Jedno od mjesta pomoću kojeg se pas uči biti odvojen od ostalih ukućana. A vrata na boksu ne služe tome da uvijek budu zatvorena.

Najbolji pristup učenju na boks je početi odmalena, stvaranjem pozitivnih asocijacija. Početak privikavanja je uvijek kratak i produljuje se postepeno. Da, privikavanje je proces, koji ima svoje zakonitosti i faze koje ne možemo ignorirati, brzati i preskakati, a očekivati uspjeh.

Mnogo ljudi odlučuju se na boks kada pas počinje pokazivati probleme u ponašanju. Trgati stvari dok je sam, oštećivati namještaj i slično Stavljanje psa u boks u svrhu sprečavanja štete je samo prijelazni korak ka rješavanju problema, a ne trajno i jedino rješenje. Da bi pas dugoročno i trajno prestao raditi štetu, potrebno je naći uzrok problema, a ne samo fizički onemogućiti psa u uništavanju. I da, pas i u ovom slučaju mora proći proces privikavanja na boks.

I za kraj poglavlje o kućnom boksu još jedna važna napomena. Ako i dalje niste pristalica boksa, razmislite o sljedećem scenariju. Pas se, na žalost, razboli i mora provesti neko vrijeme u veterinarskoj klinici. Tamo su psi, zbog svoje sigurnosti, smješteni u boksevima. I sada imate bolesnog psa koji se prvi puta u životu sreće s boravkom u boksu. Nije baš dobitna kombinacija. Zato naučite psa unaprijed da boks nije zlo, kazna niti disciplinska mjera, već samo jedno od mjesta u kojem se provodi vrijeme.

Primjer brnjice sličan je primjeru sa kućnim boksom. Oboje imaju svoje zagovornike i protivnike i oboje većini pasa ne trebaju na dnevnoj bazi, ali kada zatreba, onda je kasno za učenje. Zato odvojite dio svog vremena i naučite psa da postoji neka tamo brnjica koja se možda povremeno izvadi iz ormara, ali neće se dogoditi ništa strašno. Ne znamo kamo nas život vodi. Možda (naravno) zajedno sa psom odselimo u grad u kojem zakonodavac ili javni prijevoznik zahtijeva nošenje brnjice. Možda trebamo na put, opet naravno da svojim psom, a pas u zrakoplov, vlak ili na brod ne smije bez brnjice. Ili u najlošijem od scenarija, pas završi kod veterinara koji preporuči upotrebu brnjice kako bi proveo neki od, u tom trenu, hitnih postupaka. Na nama je odluka hoćemo li dovesti psa pred gotov čin i prvi puta ga upoznati s brnjicom u trenutku kada mu je trebamo staviti na glavu. Ili ćemo izvaditi brnjicu, a nas pas će reći „aaaa, to znam… nije da volim… ali donosi fine keksiće“.

 

  1. Psa mogu prošetati i pričuvati drugi ljudi

Primjer sa situacijom ostanka kod veterinara poslužit će kao dobar uvod u temu (problema) odvajanja od vlasnika.

Ljudi nabave psa i smetnu s uma naučiti ga 2 koncepta:

  • ostati sam u vlastitom domu,
  • ostati bez vlasnika na manje poznatom mjestu.

Trenutni primjer s pandemijom koronavirusa i radom od kuće, samo je najnoviji primjer odrastanja tijekom kojeg pas ne provede ni pola sata ne gledajući u nekog od članova obitelji. Često i doslovno. Pas nije naviknut niti ostati u drugoj prostoriji, slijedi ukućane kuda god se kretali. Napeto iščekuje ishod ispred kupaone, a ljudi komentiraju kako je to simpatično. Nije niti simpatično, niti poželjno. Nesvjesno, ljudi potiču nesamostalnost i povezanost koja može prerasti u patološku vezanost. Ona se pak manifestira tako da pas više ne može izdržati ni minute bez prisustva vlasnika, što narušava kvalitetu života i normalno funkcioniranje i psa i vlasnika.

Kako bi spriječili ovu neugodno pojavu, a svom psu omogućili normalan i sretan život, od malena ga učimo da je normalno da povremeno ostaje sam. Za to vrijede ista pravila, kao i za privikavanje na vožnju automobilom i boravak u kućnom boksu. Vrijeme kada krećemo s učenjem/privikavanjem je u štenećoj dobi, a kriteriji su niski i s vremenom se produljuju.

I sada se vraćamo na priču s ostankom kod veterinara s početka poglavlja. Paralelno kako učimo/privikavamo psa da ostaje sam u vlastitom domu, učimo ga i situacijama da ga mogu prošetati i pričuvati i drugi ljudi. I bez naše prisutnosti. Ostanak kod veterinara samo je jedna od situacija kada će psu zatrebati poznavanje i takve situacije. Druga je naš odlazak na put, uslijed kojeg će pas ostati na čuvanju kod naših prijatelja ili u psećem hotelu. Dobijemo gripu ?! Prijatelji će nam uskočiti za šetnju, ali mi moramo imati psa pripremljenog na takvu situaciju.

Ako želimo imati mentalno stabilnog i sretnog psa svakako ćemo ga pripremiti na situaciju u kojoj će preživjeti bez nas (i drame) 5 minuta, 5 sati ili 5 dana.

 

  1. Pas ima dobar odnos sa svojim ukućanima

Bez dobrog odnosa psa s ukućanima i ukućana sa psom, nema sretnog psa, sretnih ljudi, niti sretnog doma. Dobar odnos psa sa ukućanima se uči i gradi s vremenom.

Dobar odnos prije svega podrazumijeva jasna pravila. Jasna pravila znače da pas točno zna što se od njega očekuje, da pravila vrijede uvijek i da ih svi ukućani primjenjuju na isti način.  Najveći neprijatelj jasnoće u očima psa je siva zona. U sivoj zoni pas ponekad smije spavati na kauču, a ponekad ne, pri čemu ponekad nije točno definirano. U sivoj zoni pas ponekad dobije hranu od stola, a ponekad ga vičući potjeramo na mjesto. U sivoj zoni nas uglavnom ne smeta dok nas pas vuče u šetnji, ali ponekad ga zbog toga kaznimo. U sivoj zoni djeca skaču sa psom po stanu dok nešto ne potrgaju, nakon čega roditelji kazne psa. Psi ne znaju funkcionirati u sivoj zoni. Postaju nesigurni i bojažljivi. Zato umjesto sive zone, imamo jasna crno – bijela pravila. Po njima pas zna funkcionirati jer zna što se od njega očekuje. Opušten je, smiren i sretan.

Dobar odnos podrazumijeva odnos bez ljutnje. Ljutnja, prijetnje, vikanje i durenje loše su karakteristike međuljudskih odnosa i nikako ih ne treba miješati u odnos sa psom. Zato ćemo u odnosu sa psom upotrebljavati pozitivne emocije, a energiju uložiti u odgoj i školovanje psa. Kada pas napravi nešto što nam se ne sviđa, ostat ćemo smireni i dosljedni. I poraditi na dodatnom učenju.

I na kraju, dobar odnos podrazumijeva da pas ima svoj mir i vrijeme za sebe. Kao što mi ljudi imamo omiljenu fotelju i krevet u kojem spavamo, tako i naš pas ima svoje mjesto na koje odlazi da bi se odmorio i naspavao. Bez obzira radilo se o psećem jastuku, košari, fotelji ili boksu, pas ima pravo na svoj mir kada ga poželi. Tada ga ne zivkamo, budimo ili smetamo na drugi način. Svakako naučimo i djecu da poštuju pravo psa na mir i odmor. Pas je živo biće kojem su, za fizičko i mentalno zdravlje potrebni mir, odmor i san.

Učinimo svom psu uslugu i izgradimo dobar odnos. Naviknimo ga da je dobar odnos upravo ono što može očekivati od nas. Nas pas će nam bit zahvalan.

 

You may also like

Ostavi komentar