Socijalizacija odraslih pasa

by Nenad Novak DoGGuru

Može li se socijalizirati odrasli pas? Da bismo odgovorili na ovo pitanje najprije moramo znati što pojam socijalizacije podrazumijeva, a što s druge strane nikako ne znači.

Socijalizacija je pojam koji se najčešće koristi kada se želi opisati proces uklapanja psa u sredinu u kojoj živi ili će živjeti. Iza toga se nalaze dva procesa -i socijalizacija i habituacija. Ukratko, socijalizacija označava prilagodbu psa prema ljudima i životinjama, dok habituacija označava prilagodbu psa prema okolini.

Ovi pojmovi podrazumijevaju učenje šteneta vještinama koje će mu pomoći da odraste u stabilnu jedinku, sposobnu za normalan život u okolini koja ga okružuje. Štene se uči da normalno reagira na ljude i životinje s kojima dolazi u kontakt, kao i na podražaje iz okoline (promet i buka su oni najčešći).

Naglasak je da se štene uči, a ne rađa sa znanjem kako živjeti u ljudskoj, pogotovo urbanoj sredini. Period privikavanja psa na okolinu, ljude i životinje završava vrlo rano, već sa oko 4 mjeseca života, a iskustva koje je psić stekao u tom periodu trebaju biti i pozitivna i mnogobrojna.

Kada smo rekli što socijalizacija je (ili bi trebala biti), reći ćemo što taj proces ne podrazumijeva.  Sama riječ asocira na društvenost, pa se može izvesti (pogrešan) zaključak da ovaj proces podrazumijeva druženja sa što više ljudi i pasa te MORA rezultirati ishodom da se naš pas VOLI i ŽELI DRUŽITI sa svima. Englesko govorno područje ima odličan izraz „social butterfly „ koji opisuje osobu (u našem kontekstu, to bi bio pas) koja je vrlo društvena i prijateljski nastrojena prema svima, pri čemu leprša od osobe do osobe, pozdravljajući i družeći se sa svima.  To je, u svijetu pasa, daleko od realnosti. Ispravnije tumačenje pojma socijalan u ovom kontekstu je ono koje kaže: „koji živi u zajednicama ili skupinama i nastoji se u njima obzirno i prikladno ponašati“ (Hrvatski jezični portal).

Vratimo se na trenutak ishodu procesa socijalizacije. Ispravna socijalizacija dovest će do toga da se pas osjeća opušteno na novim mjestima i u novim okolnostima. Poželjno je da pas ljude, mjesta, predmete (uključujući i one koje prvi puta vidi) poima kao sastavni dio okoline i prema njima se ponaša ravnodušno, ne da pokušava ostvariti kontakt, na pozitivan (skačući/»pozdravljajući») ili negativan (napadajući) način.

Kada tako shvatimo proces socijalizacije, možemo odgovoriti na pitanje može li se socijalizirati odrasli pas. Odnosno mogu li odrasli psi koji su propustili ispravnu socijalizaciju u štenećoj dobi to nadoknaditi ili može li se „šteta“ nastala lošim iskustvima u ranoj dobi „popraviti“.

To ovisi od psa do psa. Stabilni psi, koji nisu imali negativnih iskustava, puno će lakše nadoknaditi ono što su propustili u štenećoj dobi.

Genetski plašljivi psi ili psi s nizom negativnih iskustava su potpuno druga priča. Njih je nedostatak socijalizacije nažalost vjerojatno obilježio za cijeli život i reagirati će negativno (bijeg ili borba) na čitav niz okidača.  Koji su to okidači, ovisi od psa do psa i situacija koje je, nažalost proživio. Određen tip ljudi (djeca, češće muškarci od žena, ljudi koji šepaju, imaju štap …), zvukovi, određeni pokreti samo su od najčešćih okidača.

Na pitanje je li gori nedostatak iskustva ili su gora loša iskustva teško je odgovoriti. Uglavnom, loša iskustva gora su od neiskustva. Ali i to ovisi o svakom pojedinim psu. Često je teže pomoći nestabilnim i genetski plašljivim psima nego psima kojima su loša iskustva izazvala primjerice agresiju.

Potrebno je mnogo truda, vremena, ljubavi i ZNANJA kako bi psi sa izostalom ili pogrešno provedenom socijalizacijom mogli donekle normalno funkcionirati u ljudskoj zajednici. Ukoliko smo nabavili takvog psa, obavezno potražimo savjet stručne osobe. Sva naša ljubav, dobronamjernost, lijepe riječi i pokušaji utjehe kada pas upadne u panični (ili agresivni) mod neće biti dovoljni. Stručna pomoć je nužna.

A prije svega je nužno dobro razmisliti jesmo li uopće spremni za takav pothvat. Imamo li dovoljno vremena? Možemo li uložiti toliko truda?  Dozvoljavaju li nam životne okolnosti potpunu posvećenost psu kada je potrebno? Jesmo li spremni slijediti upute koje će našem psu pomoći da postane prilagođeni i rado viđeni član zajednice u kojoj živi? Ili unaprijed znamo da će nas naš način života i realne okolnosti ipak usmjeriti da krenemo naizgled kraćim putem ? To su realna pitanja kod kojih nema mjesta za osudu. Odgovorno je znati i pripremiti se unaprijed. Neodgovorno je nabaviti psa u nadi da ćemo se nekako snaći.

Kada smo odlučili da smo spremni nabaviti psa sa kojim ćemo trebati nadoknađivati izgubljeno, uvijek imajmo na umu 3 stvari:

  1. apsolutni „DA“ postepenom upoznavanju psa sa različitim mjestima, predmetima, zvukovima, situacijama, ljudima, životinjama. ALI, bitan je kontekst i ishod. Pas se mora osjećati dobro, a ishod mora biti pozitivan,
  2. s druge strane, apsolutni „NE“ svakom pritisku da pas nekomu ili nečemu priđe, kao i apsolutni „NE“ da se na psa „zalijeću“ nepoznati ljudi i drugi nepoznati psi; to znači „NE“ svakoj vrsti pritiska prema psu, bilo fizičkom (povlačenje psa da do nečega/nekoga dođe), bilo mentalnom,
  3. socijalizacija nije završeno poglavlje. Naš je zadatak osigurati psu nova, sigurna i pozitivna iskustva cijelog života.

You may also like

Ostavi komentar